Svakodnevno proživljavanje tirade dosadnih princeza i turbo-folk prostačkih “bića”, koji napadaju iza svakog ugla i smeškaju se iz svakog izloga (što prodavnica, što televizije, što interneta…), treba dodati i fenomen roze/plavo za devojčice/dečake. Svaki put kad ulazim u prodavnicu dečije opreme, naoružam se strpljenjem jer moram da prođem kroz zabrinute ili zblanute poglede prodavačica koje, kada tražim garderobu tu-i-tu u tom-i-tom broju, automatski pitaju “Da li je dečak ili devojčica?” da bi znale da li da pokazuju roze ili plavu garderobu, a ja odgovaram sa “Devojčica, ali to za ove pantalone nije važno”. A možda i jeste važno?! Jer kako će postati princeza ako ne nosi roze garderobu?!

Pa sad znamo kako će “uspešno” postati princeza - iz štampe je izašao “Priručnik za princeze”.

Srbija, zemlja princeza

Biti princeza - ima li na svetu išta bolje za jednu devojčicu? Zapravo, svaka devojčica danas uz malo truda vrlo lako može postati istinska princeza, a većina njih uveliko i radi na tome. A kako se na tom putu ka veličanstvenosti ne bi slučajno spotakla i izgubila cipelicu, potreban joj je neki pouzdan vodič. Sva sreća, pa se takav vodič od nedavno može nabaviti u svim bolje snabdevenim knjižarama u Srbiji. Ne, to nije prevara! Infuzija plave krvi po povoljnoj ceni dostupna je danas svim srpskim pretendentkinjama na presto, u vidu planetarnog bestselera pod nazivom „Priručnik za princeze” koji devojčicama obećava uspešnu i brzu transformaciju iz obične smrtnice u pravu pravcijatu princezu.

Zapravo, to i nije baš toliko teško - princeza se, naravno, ne postaje bez predispozicija, ali sve devojčice ih u stvari poseduju - kako je izdavač najavio, ova knjiga namerava samo da pomogne devojčicama „da otkriju da je u njima sve vreme čučala jedna princeza kojoj je bila potrebna mala pomoć da se pokaže”.

A kako naterati tu čučeću princezu da se uspravi i razmaše? Priručnik veli: ponašanje je ključno. Istinska princeza ponaša se „kao princeza”, lepo je vaspitana a nastup joj je pažljivo osmišljen. Ramena moraju biti zabačena, a glava podignuta. Ljude neka gleda direktno u oči, ali nikako ne sme da se mršti ili nekog da gleda mrko jer „od toga može početi glavobolja”. Pa jeste, šta drugo da očekuje kad nepotrebno zamara svoju lepu krunisanu glavicu. A osim da se mršti, princezi je strogo zabranjeno i da viče („glas joj mora biti tih, nežan i blag”), grdi ili božemesakloni - psuje. „Ako već moraš nekog da izgrdiš” savetuje biblija za princeze, „nemoj da psuješ. Ljutite reči princeze mogu biti: „Žabljih mi batačića!”, „Brace mu i sekice!”, i „Dijamantskih mi minđušica!”.” Šta se desilo sa starim dobrim „Odrubite mu glavu!”? Avaj, kao što svađe mogu ugroziti njen kraljevski imidž, tako ni trenuci radosti princezi ne dozvoljavaju da se i za mrvicu opusti. Smeh princezin, priručnik upozorava, mora da zvuči kao „muzikalni zvončići”, pa će, umesto da se rukama drži za stomak, princeza pripravnica svaki put kad joj bude do smeha, morati u rukama da drži notnu partituru.

No, svi ovi aristokratski maniri neće princezu spasiti debakla ukoliko ona ne poradi i na svom vizuelnom imidžu. Zato priručnik devojčicama pruža nasušne informacije o uklapanju boja i značenju istih: „ako nekoga želi da šarmira, prava princeza obući će nešto ružičasto, ako želi da bude zapažena obući će crveno…” Da nijedna važna oblast ne ostane zapostavljena, posebno poglavlje u knjizi posvećeno je tajnom oružju svake princeze - tašnama, cipelama, šeširima, lepezama, nakitu, korsažima i ostalim insignijama. Tu su i saveti za postizanje glatke kože i meke kose, pravljenje maski i losiona, parfema i ostale kraljevske kozmetike.

Tumačenja ovog fenomena su mnogobrojna. Uprkos naporima rodnog “inženjeringa”, koji pokušava da potisne stereotipne kulturne obrasce, arhetipske uloge polova kao da se večno vraćaju. S jedne strane, to se objašnjava činjenicom da deca imaju spontanu želju da svoj identitet definišu i kroz odnos prema sopstvenom polu, usvajajući odrećene preferencije i način ponašanja, ali i uspostavljajući granice u odnisu na suprotni pol, tj. želeći da se razlikuju od njega.

S druge strane, u današnjoj “potrošačkoj” epohi sve se na neki način doživljava kao prolazni trend, pa i društveni odnosi, i zasićenje neminovno dolazi kad-tad. Ako je pre nekoliko decenija devojčica kratke kose, u farmericama i kariranoj košulji, koja se pentra po drve ću, bila izraz duha vremena koje je preziralo klasični pojam žensvenosti, danas je ta paradigma, kao i svaka roba - već potrošena i beznadežno zastarela i mora je smeniti neka nova društvena moda, makar (ili tim bolje) reciklirana.

Da ne pominjemo još i ogromnu novčanu korist koju tržište dečje robe ima od činjenice da ženskoj i muškoj deci nudi sasvim različite proizvode, počev od garderobe i igračaka, pa do nameštaja za dečju sobu, tehnike, sportske opreme i ostalog. Ni bebe devojčice danas nisu pošteđene obaveze da oslobode ženu koja čuči u njima, pa su se na tržištu nedavno pojavile i štiklice za novorođenčad. A čak i ako vaša devojčica pokaže interesovanje za autiće i ostale “muške stvari”, kompanije imaju spremno rešenje za isterivanje još keša iz vašeg novčanika - roze autiće, skejtborde sa šljokicama ili Barbi fudbalske lopte.

Seme, istina, mora da padne na plodno tle da bi se primilo, a princeze se očigledno izvrsno primaju kod devojčica. Problem je samo ako poverujemo da su princeze jedino što „čuči” u njima i čeka da se pokaže. A ako se, uprkos opakom princes-lobiju koji žari i pali po medijima, prodavnicama i igalištima, potrudimo da im umesto priručnika za šarmiranje u ružičastom ponudimo i nešto drugo, možda će princeze u njima ostati da čuče malo duže..

Uostalom, biti princeza itekako ima svojih prednosti. Kako je jedna devojčica u nekoj anketi lepo primetila, „biti princeza znači da možeš da jedeš kobasice kad god poželiš!

Šta čovek da kaže na takvu nepobitnu činjenicu, osim: „Dijamantskih mu minđušica!”

Kompletan tekst “Srbija, zemlja princeza” - Jovana Papan

Leave a Reply